Svi smo nekad osjetili bol. Oni koji nisu, koji su se rodili s nesposobnosti da je dožive, većinom ne žive dugo. Bol je zaštitni mehanizam, znak disfunkcije. Upozorava nas na oštećenje tkiva ili prijetnju od njega. Mijenja naše ponašanje. Bol nas zaustavlja u nadmetanju, tjera nas da tražimo lijek i prisiljava nas da ju ublažimo kao prioritet nad gotovo svim ostalim.
Bol dakle u pravilu ne možemo kontrolirati ali patnju koju bol uzrokuje ponekad možemo. Patnja i bol su jednako čest i važan prijatelj naših života kao zdravlje i sreća. Svjedoci smo da ljudi mogu biti jako oštećeni, čak i slomljeni, emocionalno i fizički. Također, aposlutno svi smo podložni posljedicama starenja i gubitka. Ovo je sumoran skup činjenica i razumno je zapitati se kako možemo očekivati da ćemo napredovati i biti sretni (ili čak ponekad željeti postojati) pod takvim uvjetima. Zamislite pak da smo sveznajući, sveprisutni i svemoćni. Što takvom biću onda nedostaje? Odgovor: Ograničenje. Naš zamišljeni superheroj koji može sve ispada da uopće nije heroj. On nije ništa konkretno, dakle nije ništa. Nema se čemu boriti, pa ne može biti vrijedan divljenja. Čini se da bilo koja razumna vrsta treba ograničenja.
Krhkost je ograničenje, a ograničenje nas humanizira. Je li onda isto tako logično zapitati se ako ste već sve, svugdje, uvijek, – imate li više kamo otići i imate li više što biti? Naravno, komplicirano je. Ne morate biti zaljubljeni u svaki svoj nedostatak, niti samo prihvatiti bol. Ne biste trebali prestati pokušavati poboljšati život ili dopustiti patnju. No, čini se da postoje ograničenja na putu ka poboljšanju preko kojih možda ne bismo željeli ići da ne bismo žrtvovali ljudskost. Što onda možemo učiniti suočavajući se s boli kako ne bi postala patnja?
Potražite pomoć od ljudi koji Vam žele i znaju pomoći. Stavite stvari koje možete kontrolirati u red. Popravite ono što je u neredu i poboljšajte ono što je već dobro. Također, odvojite malo vremena svaki dan za razgovor i razmišljanje o bolesti ili drugoj krizi i načinu na koji treba njome upravljati, no nemojte neprestano o tome razgovarati ili razmišljati. Ako ne ograničite učinak boli na vaše psihofizičko stanje, iscrpit ćete se i frustrirati. To nije korisno. Sačuvajte svoju snagu. Vi ste u ratu, a ne u bitci, a rat se sastoji od mnogih bitaka. Morate ostati funkcionalni kroz sve njih. Kad se brige povezane s krizom pojave u neko drugo vrijeme, podsjetite se da ćete o njima razmisliti tijekom predviđenog razdoblja. To obično uspijeva. Dijelove vašeg mozga koji stvaraju tjeskobu više zanima činjenica da postoji plan nego pojedinosti plana. Nemojte rasporediti vrijeme za razmišljanje navečer ili noću. Tada nećete moći spavati. Ako ne možete spavati, tada će sve brzo krenuti nizbrdo.
Moguće je upravljati boli i patnjom na taj način. Ljudi su vrlo jaki. Ljudi mogu preživjeti kroz nezamislive boli i gubitke. Ali da bi u tome uspjeli moraju u sebi i drugima vidjeti dobro. Jedino ako to izgube, istinski su izgubljeni.
Tekst izradio:
Vinko Božić prema; Peterson, J. B. (2018). 12 rules for life: an antidote to chaos.
